Odlazak Halida Bešlića duboko je potresao ljude širom Balkana, ali i Evrope i svijeta, gdje god žive "naši ljudi". Od Halidove smrti 7. oktobra, deseci hiljada ljudi su od Vardara pa da Triglava, ali i u Parizu, Minhenu, Beču, Londonu, Melbourneu, New Yorku..., izašli i sa suzama u očima pjevali njegove pjesme.

Ispraćaj u Sarajevu bio je priča za sebe. Dvije dženaze i rijeka ljudi na ulicama uz spontani aplauz i bacanje ljiljana u Titovoj, okvir su za sliku nečega što već sada možemo nazvati fenomenom Halida Bešlića.

- Moramo znati ko je bio Halid Bešlić i o kakvoj se instituciji radi. Radi se o spoju kolektivnog identiteta, želje za kulturom sjećanja i veza koju je Halid imao s publikom tokom dugogodišnje karijere. On nije bio svakidašnji umjetnik, imao je bliskost s ljudima.

Bio je osoba koja bi svakom od nas mogla biti komšija koji će ga svako jutro pozdraviti i ispričati se s njim, a ta blizina je, putem medija i društvenih mreža, mnogo utjecala da ljudi izgrade jednu vrstu potrebe da se tom čovjeku zahvale na onome što je radio - kaže za Faktor prof. dr. Amer Osmić s Odsjeka sociologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Okupljanja su, pojašnjava on, bili prilika da ljudi ukažu da je ono što je radio Halid Bešlić ispravan put, kada govorimo o odnosu javne ličnosti sa svojom publikom.

- On je uvijek bio uz svoju publiku, a ta publika, posebno mladi ljudi, to su mu vratili na način koji je bio teško zamisliv, na jedan dostojanstven i ponosan način. Ne minimizirajući veličanstvenu karijeru, ovdje je zaista primarno fokus na simbolu onoga što je Halid predstavljao, a to su dobročinstvo i bliskost - kaže Osmić.

Ne izneneđuje emotivna reakcija ljudi širom Bosne i Hercegovine, dodaje Osmić, ali punu vrijednost njegovog života i onoga što je prezentirao, vidimo poslije njegove smrti.

- Halid Bešlić je, pokazalo se sada, bio čovjek - umjetnik, koji je prevazišao sve etničke i državne granice i predstavljao jednu vrstu kontinuiteta, nostalgije i emocionalne stabilnosti u društvima na Balkanu, koja su obilježena ratovima i tranzicijom. Kada anlizirate Halidove pjesme i karijeru, one su zaista bila dio neke vrste kolektivne biografije ljudi, stvarajući taj osjećaj pripadnosti i zajedništva - pojašnjava Osmić.

On dodaje da smo svjedočili jednoj masovnoj emociji i tuzi zbog gubitka takve ličnosti.

- Međutim, ne radi se samo o gubitku pojedinca, nego je to sa simboličkog aspekta, po meni, percipirano kao kraj jedne epohe. To je aktiviralo anažnu emociju tuge, nostalgije i potrebe za određenom vrstom kolektivne solidarnosti kroz okupljanja na trgovima. To sve svjedoči o simbiozi svega onoga što su zapravo ljudi vidjeli u liku i djelu Halida Bešlića, a to je da nemate niti jedan skandal, niti jednu mrlju, nijedan eksces, nego samo dobročinstvo i veliku karijeru - navodi Osmić.

Ono što se dešavalo na gradskim trgovima pokazuje, ističe Osmić, moć kulture koja oblikuje određene vrste emocija, ali i društvenu koheziju, na koju je, kako je sam rekao, iznimno ponosan.

- U društvima poput nešeg, ali i balkanskih država, u kojima imate slabe institucije i fragmentirane identitete, javne ličnosti koje simoboliziraju pozitivne vrijednosti preuzimaju funkciju emocionalnih simbola. Halid je uspio povezati ljude i nuditi osjećaj neke vrste kontinuiteta i topline. Zbog toga su i mladi ljudi u svim gradovima, osjetili da trebaju biti dio toga. Oni su percipirali da čine nešto pozitivno, nešto da odaju počast čovjeku koji je to zaista zalužio, jer je simbolizirao pozitivan pristup svemu, nadilazeći političke, nacionalne i svake druge podjele - zaključuje prof. dr. Osmić.