Nagrada od 100.000 KM za olimpijsku medalju zvuči impresivno. Ali, dok u salama širom Bosne i Hercegovine djeca treniraju na poderanim tatamijima, bez adekvatne stručne podrške i jasne razvojne strategije, postavlja se pitanje - da li je ovo stvarna vizija ili samo još jedna u nizu iluzija?

Odluka Taekwondo saveza FBiH da nagradi prvu olimpijsku medalju sa 100.000 KM i prvu seniorsku medalju sa svjetskog prvenstva sa 50.000 KM, na prvi pogled ohrabrujući i pažnje vrijedan potez, pokazuje koliko je naš sport lišen sistemskog pristupa i kontinuiteta u razvoju vrhunskih sportista. 

Rijetko se u našoj sportskoj stvarnosti pojavi ovako velika nagrada i tako jasna poruka podrške sportistima. Međutim, kada se prašina slegne, ostaje ključno pitanje: može li se olimpijska medalja osvojiti obećanjima?

Nažalost, odgovor je jasan - ne može. Jer, medalje se ne osvajaju čudom, one se osvajaju planom, radom i sistemom.

Zapravo, ovaj potez Saveza sam po sebi i nije loš. Naprotiv. On pokazuje spremnost da se vrednuje vrhunski rezultat. Ali nagrade mogu imati puni smisao tek ako i klubovi razviju potrebnu stručnost, plan i metodologiju treninga kojima će sportisti postati konkurentni za takve ciljeve. 

Ono što naš sport, pa tako i taekwondo, već godinama muči nije samo izostanak motivacijske nagrade, nego nebriga. U zemlji u kojoj djeca treniraju u neuvjetnim salama, gdje roditelji plaćaju gotovo sva putovanja i pripreme, a reprezentativci odlaze na međunarodna takmičenja o svom trošku, bez osnovne logistike i stručne podrške, teško je vjerovati da će jedna obećana cifra promijeniti stvarnost.

Olimpijska medalja ne nastaje na papiru odluke Upravnog odbora, već u institucionalnoj podršci koja osigurava da najtalentovaniji sportisti ne izgube motivaciju zbog privilegiranja pojedinaca i nebrige za njihov planski razvoj.

Ako bh. treneri i klubovi ne ponude djeci kvalitetno vođenje i jasnu sportsku viziju, ni najbolja podrška Saveza neće biti dovoljna. Jer, najveće medalje se ipak kuju u dvoranama klubova gdje se samo uz predan, stručan i kontinuirani rad mogu ostvariti vrhunski rezultati.

Primjeri iz regiona jasno pokazuju koliko je sistemsko ulaganje presudno. Hrvatski i srbijanski savezi i klubovi već godinama ulažu u omladinske programe, organizuju međunarodne kampove i osiguravaju najbolje trenere i sparing partnere svojim članovima i reprezentativcima. I rezultati su vidljivi - medalje sa svjetskih i olimpijskih borilišta.

Hrvatska je na četiri posljednje olimpijade osvojila isto toliko medalja, i to s četiri različita takmičara. 

Srbija je u isto vrijeme osvojila pet medalja, od čega su dvije zlatne Milice Mandić osvojene 2012. godine u Londonu i 2021. u Tokiju. Ključ njihovog uspjeha nije bio pojedinačan talenat, već dosljedan rad s mladima, ulaganje u trenere te institucionalna podrška.

Taekwondoisti iz BiH u seniorskoj konkurenciji nikada nisu osvojili medalju na svjetskim prvenstvima, a osim historijskog 5. mjesta Nedžada Husića na Olimpijskim igrama u Tokiju, nikada prije, niti poslije, nisu uspjeli izboriti ni plasman. U radu naših klubova često nedostaje jasna misija, vizija i strategija, što onemogućava ostvarenje najvećih uspjeha.

Naš pristup se izgleda svodi na pretpostavku da ako takmičari iz Srbije i Hrvatske mogu osvajati medalje na najvećim takmičenjima, možemo i mi. Pri tome se niko ne pita zašto oni već uspijevaju, a mi ne.

U mnogim našim klubovima još nedostaje stručne kompetencije, modernih trenažnih metoda i spremnosti da se planira dugoročno, a upravo to čini ključnu razliku između talentovanog takmičara i šampiona.

Savezi i klubovi rijetko nude istinsku partnersku podršku roditeljima i njihovoj djeci. Zato se rezultati koje bh. taekwondo postiže uglavnom mogu pripisati entuzijazmu roditelja: oni plaćaju članarine, opremu, privatne treninge, putovanja i kotizacije za turnire.

Primjer za to je i Svjetsko kadetsko prvenstvo koje se ove godine održavalo u Fujairahu (UAE), kada su roditelji morali izdvojiti po 3.500 KM da bi njihova djeca mogla predstavljati svoju državu na ovom takmičenju.

Od takmičara koji su uspjeli otići, nijedan nije bio ni blizu osvajanja medalje, dok je primjerice srbijanski Taekwondo klub Elit iz Inđije, grada od tek nešto više od 25.000 stanovnika, na istom takmičenju iznjedrio dva svjetska viceprvaka.

Također, u bh. taekwondo prilikama, umjesto ulaganja u razvoj kadeta i juniora, fokus se gotovo isključivo stavlja na seniore. Tako mladi takmičari ostaju bez sistemske podrške upravo u najvažnijim fazama svog razvoja. Razlog tome treba tražiti u činjenici da klubovi koji ostvaruju rezultate u seniorskoj konkurenciji dobijaju novčane nagrade, dok se kadetski i juniorski uspjesi zanemaruju.

To šalje poruku da je rad s djecom manje vrijedan, što dugoročno ugrožava kvalitet i budućih seniora. U Hrvatskoj, recimo, Taekwondo klub Marjan iz Splita, koji stoji iza svih olimpijskih medalja te zemlje, otvoreno komunicira svoju filozofiju: "Od prvih koraka do olimpijskih pobjednika".

Njihov uspjeh nije rezultat slučajnosti, već predanog, dugoročnog i sistemskog rada sa djecom - od tatamija gdje prave prve udarce, do olimpijskih medalja.

Ili, uzmimo za primjer nedavno održan Multigames turnir u Nišu, koji je okupio više od 1.700 takmičara iz gotovo svih evropskih zemalja. U 20 kadetskih kategorija, Srbija je osvojila 15 medalja, od čega čak devet zlatnih i to s takmičarima iz pet različitih taekwondo klubova.

Bosanskohercegovački kadeti su se vratili kući s dvije bronzane medalje. Dok se u savezima i klubovima drugih zemalja gradi sistem i rezultati, u BiH im se i dalje nude obećanja.

Ako želimo vrhunske sportske rezultate, oni neće doći obećanjima. Svi ozbiljni sistemi razvijaju sportiste "od temelja", od njihovih prvih koraka na tatamiju, pa sve do olimpijskih borilišta. Nažalost, naša djeca su u najvećoj mjeri prepuštena sama sebi i stihiji.

Treniraju u okruženju u kojem izostaje vizija da se borac gradi od vrtićanaca, a ne od seniora, dok mjesta za stručni nadzor psihologa, nutricionista, fizioterapeuta i drugih profesionalaca koji su nužni za vrhunske rezultate uopće nema.

Zato nagrada za olimpijsku ili svjetsku medalju može biti vrijedan simbolički čin, ali bez konkretnih i ozbiljnih strukturnih promjena, ostaje upravo to: simbol. A simbol bez temelja brzo izblijedi. Naša djeca nisu ništa manje talentovana od svojih vršnjaka iz Hrvatske, Srbije ili bilo koje druge zemlje.

Razlika je samo u sistemu koji ih podržava. Ako želimo da im pružimo stvarnu šansu, potrebno je više od obećanja i entuzijazma roditelja. Potreban je partnerski odnos, jasna strategija i podrška u najvažnijim fazama njihovog razvoja.

Da bismo izgradili šampione, moramo izgraditi mrežu podrške koja će svakom djetetu omogućiti da raste, uči i napreduje - korak po korak, uz stručne trenere i dugoročan plan. Ako zaista želimo da djeca iz BiH jednog dana stoje na olimpijskom postolju ili svjetskom tronu, moramo im već danas početi graditi put do njega. Jer bez vizije nema medalje, samo izgubljene generacije.

(Autor ovog teksta je Adnan Mujkić, otac kadetske reprezentativke BiH u taekwondou)