Humanitarna akcija Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, kojom se sav prihod od prodaje publikacije i ulaznica vezanih za Sarajevsku hagadu donira narodu Palestine, izazvala je lavinu reakcija i pritisaka, kako od domaćih aktera, tako i od međunarodnih proizraelskih organizacija. U razgovoru za naš portal, direktor Muzeja, dr. sc. Mirsad Sijarić, govori o pozadini ovih pritisaka, subverzivnosti same akcije, ali i o hroničnim problemima koji decenijama muče ovu, jednu od najvažnijih, institucija kulture u našoj državi, piše Stav.

Prema riječima direktora Sijarića, pritisci su stigli s raznih strana, a potaknuti su djelovanjem pojedinaca iz Bosne i Hercegovine, pri čemu se izdvaja Amir Gross Kabiri iz Mostara. Sijarić navodi da je od Kabirija stiglo "umjereno prijeteće pismo" koje je potom distribuirano relevantnim proizraelskim organizacijama širom svijeta. Ova situacija, prema njegovim riječima, postala je jasan pokazatelj globalnog odnosa prema dešavanjima u Gazi.

Ipak, ono što ga posebno pogađa jeste reakcija, odnosno nedostatak iste, na domaćem terenu. Posebno je razočaran, kako kaže, "bučnom šutnjom" probosanskih političkih aktera, koji se, prema njegovom mišljenju, plaše zauzeti jasan stav. U tom kontekstu, ironično primjećuje da je jedini domaći političar koji je reagirao bio Milorad Dodik, čiju je objavu pozdravio "zato što je barem napisao pravilno ime institucije".

Odluka da se upravo Sarajevska hagada, rukopis neprocjenjive vrijednosti, stavi u središte akcije bila je svjesna i, kako priznaje, "malo subverzivna". Objašnjava da Hagada, kao i svaki od tri miliona predmeta u Muzeju, prvenstveno predstavlja dio cjeline kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Sijarić poručuje da je ponosan na odluku Muzeja, smatrajući je moralnom obavezom, te ističe da, iako se institucija i dalje suočava s finansijskim deficitom više od 600.000 KM za tekuću godinu, nikada neće odustati od svoje misije i da joj "novi 4. oktobar ne prijeti".

- Pritisci, raznorazni, nisu došli samo iz naše države, nisu došli samo iz Evrope, nego i s drugih kontinenata. Tu, jasno je, mislim na Sjedinjene Američke Države, gdje je izraelski lobi najjači. Oni su potaknuti od pojedinaca iz Bosne i Hercegovine, direktno od Amira Grossa Kabirija iz Mostara, koji je prvi reagirao na našu objavu i koji nam je uputio jedno, hajde tako da kažem, umjereno prijeteće pismo u kojem, između ostalog, govori da nam se ova humanitarna akcija neće zaboraviti, da će Zemaljski muzej snositi posljedice itd. To njegovo pismo, koje smo mi dobili, upućeno je na adrese svih relevantnih izraelskih i proizraelskih organizacija u svijetu, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ja nisam htio na to da javno reagiram, nismo htjeli da objavljujemo to njegovo pismo. Naravno, mi smo mu interno odmah odgovorili onako kako smo smatrali da trebamo odgovoriti. I taj naš odgovor također je otišao na iste te adrese kojim je on uputio svoje pismo. I to jeste izazvalo određene reakcije. Sve u svemu, ovo je vrlo dobar pokazatelj ko i kako reagira na ono što se zaista dešava u Palestini, na prostoru Izraela i okolnim zemljama. Znači, oni koji podržavaju ono čemu svjedočimo u Gazi, u Palestini, negativno su percipirali našu akciju. Oni koji su protiv onoga što se tamo dešava, vrlo pozitivno su reagirali.

Mi smo primili hiljade poruka podrške preko društvenih mreža, e-mailova i dopisa za ovo što smo učinili, ne samo iz Bosne i Hercegovine, već iz cijelog svijeta. Dosta je i svjetskih medija prenijelo informaciju o našoj akciji. Pritisak jeste veliki, ali Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je na stanovištu da smo mi dio Bosne i Hercegovine, da je Bosna i Hercegovina suverena zemlja kakva god bila i da ima puno pravo da iznosi svoje mišljenje. Posebno je pitanje u kakvoj zemlji živimo, tj. znamo da ne možemo postići jedinstven stav.

Od domaćih političara, koliko smo mi primijetili, jedini koji je reagirao bio je Milorad Dodik. Ja sam njegovu reakciju pozdravio zato što je on prvi koji je spomenuo, tj. napisao pravilno ime naše institucije – Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. Ja sam to vidio kao izraz poštovanja institucija države Bosne i Hercegovine. Naravno, Milorad Dodik iskoristio je ovo sve kao priliku da se nekome dodvori radi nekih svojih interesa. Vidimo da to sve više nije relevantno i na to se ne treba previše obazirati. Ono što jeste relevantno je šutnja tzv. probosanskih političara, onih koji ne smiju da progovore. I to je ono što je meni odličan pokazatelj gdje smo i šta smo. Mislim, nije mi trebao taj pokazatelj, znam dobro gdje smo i šta smo, ali, evo, to je jedan mali detalj koji govori da mi živimo u društvu koje je preplašeno, da slučajno ne bismo rekli nešto da se neko tamo na drugom kontinentu ne bi uvrijedio iako čini najstrašnije moguće stvari.

- Naravno da smo pretpostavili i nismo slučajno to uradili. Nismo izabrali Kunovski zapis niti plašt kralja Tvrtka I Kotromanića, već smo izabrali ono što će imati utjecaj. U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine nalazi se oko tri miliona različitih predmeta – knjiga, uzoraka, kulturno-historijskog naslijeđa, prirodnog naslijeđa s prostora Bosne i Hercegovine, s prostora Balkana, s prostora Evrope, a, Boga mi, i izvan planete Zemlje. Neki od tih predmeta su stari po 200, 300 i više miliona godina. Puno su stariji od Bošnjaka, od Hrvata, od Srba, od Roma, od Jevreja i drugih. Svi su oni zajedno, kao cjelina, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe Bosne i Hercegovine. I zadatak je Muzeja da se brine o tome, da čuva, da promovira, istražuje.

Primjera radi, možda je neki križ iz 13. stoljeća katolički, pravoslavni, ovakav ili onakav, ali on je prvenstveno dio cjeline kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Tako da Hagada ne predstavlja nikakav izuzetak. Ovo jeste malo subeverzivna akcija, ja to priznajem, ali ono što se dešava trenutno u Palestini zaslužuje puno jaču, konkretniju i "bezobrazniju" reakciju koje, vidimo, nema. O tome se radi.

Mi smo iskoristili važnost Zemaljskog muzeja da ukažemo na pravi problem. Pravi problem jeste tamo i to nije samo pitanje pravne i semantičke kvalifikacije onoga što se dešava na tom dijelu svijeta. Vi to možete nazvati genocidom, ratnim zločinom, etničkim čišćenjem ili nesretnim događajem, što se mene lično tiče, nazovite kako god želite. Međutim, stvarnost je da se tamo jedna grupa ljudi ciljano, pred očima čitavog svijeta i uz dobru podršku velikog dijela tog svijeta, uništava, istrebljuje na najokrutniji način, preseljava, izgladnjuje, a ljudi nalaze opravdanja za to. Mi smo digli svoj sitni glas protiv toga. Ne želimo da učestvujemo u šutnji koja je vrlo bučna ovdje u Bosni i Hercegovini.

- Samo ću podsjetiti da smo mi i prije ove akcije skupljali i odvajali, paradoksalno, od onoga što nemamo za narod Palestine. Mi smo donirali 5.000 ili 10.000 KM prošle godine, kada se skupljala pomoć na više strana, tako da ovo nije prvi put da skupljamo humanitarnu pomoć za Gazu, za Palestinu. Ja sam zahvalan svima koji odvoje 100 KM ili 150 KM za kupovinu ove publikacije i onima koji plate ulaznicu. Ja bih volio da je to deset puta više, ali nije. Ipak, znamo svi kakva je situacija ovdje kod nas i kakvo je razmišljanje ljudi. Bez obzira na iznos, planiramo da u narednih petnaestak dana pošaljemo prvu uplatu.

- Muzej, ovaj ili bilo koji drugi, nije izdvojeno tijelo i on će uvijek biti pod utjecajem politike. Sve je dio politike, naravno. Zemaljski muzej, doduše, ima specifičnu poziciju zato što država tri decenije ne želi da preuzme bilo kakvu odgovornost za njega, i to ne za ozbiljnije stvari, već za esencijalno postojanje, minimalno finansiranje. U tom smislu mi zaista jesmo donekle autonomni u donošenju odluka i to je bio i ostao jedini dobar aspekt u protekle tri decenije.

Međutim, što je naravna stvar, svugdje u svijetu neka politika imenuje upravljačke strukture u bitnim institucijama, bile one na državnom, regionalnom, gradskom, lokalnom nivou, nebitno. To se podrazumijeva. Pitanje je koliko su te institucije snažne, interno osposobljene, kapacitirane, da se bave svojim poslom, a ne da budu sredstvo u službi politike.

U kontekstu cjelokupne priče, želim reći da sam nedavno pozvan na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (MVP) zbog pritisaka koje naša ambasada u Washingtonu trpi u povodu trenutne humanitarne akcije Zemaljskog muzeja. Jasno je, ljudi su zabrinuti jer su vrlo ozbiljne prijetnje stizale Bosni i Hercegovini, govoreno je da se to mora obuzdati, da se akcija treba obustaviti itd.

Tada sam vrlo jasno rekao to, da sam na mjestu nekog ministarstva ili države i da neka uprava nekog muzeja pravi problem, šteti ugledu države, da bih odmah djelovao i smijenio tu upravu, postavio one koji će raditi za interese države, ali se tu nailazi na nekoliko vrlo složenih prepreka. Jedna od prepreka leži u tome što Bosna i Hercegovina ne priznaje Zemaljski muzej, ali nadamo se da će se to uskoro promijeniti. Drugi problem veže se za mehanizme, tj. kako da se to izvede i, naravno, najveći problem je što naša država ne može da se zvanično opredijeli i izjasni o ovome što se dešava u Palestini.

Ako je Slovenija mogla, Slovenija koja nema iskustvo 1992-1995. godine, da kategorično zauzme stav da nema izvoza oružja u Izrael, da nema prolaza oružja za Izrael preko slovenačke teritorije i da univerziteti javno saopće da prekidaju svaki vid saradnje s izraelskim srodnim institucijama dok se ova situacija ne riješi, a mi u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, koji smo kroz vrlo sličan scenarij prošli, u nekim aspektima okrutniji, dugotrajniji, s više žrtava, i pritom šutimo kao zaliveni, to je meni strašno i porazno. Ja sam ponosan što je Zemaljski muzej stao iza moje inicijative i što su me kolege podržale. Ko god ima problem s našom akcijom, kome ovo smeta, ja mu ne mogu pomoći. Štaviše, meni je drago da se ljudi pokažu u svom pravom licu. Ovo nije 1992. niti 1995. godina kada su vijesti putovale pet ili deset dana. Ovo u Gazi, u Palestini, prenosi se u real timeu. Znate, privatno neko može okrenuti glavu, ako već može, ali institucije države trebaju reagirati.

- Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je jedina institucija kulture koja svake godine održi konferenciju za medije i nabroji tačno u marku koliko smo novca od koga dobili, koliko smo sami zaradili, a koliko nam je potrebno da bismo tekuću godinu preživjeli.

Za 2025. godinu, Zemaljskom muzeju, da bi isplatio plate, nedostaje nešto malo više od 600.000 KM. Prošle godine nam je nedostajalo oko 400.000 KM. Dakle, ove godine nam nedostaje 600.000 KM zbog toga što su nam određeni nivoi vlasti ukinuli nešto što smo dobijali prošle godine, u prvom redu mislim na Kanton Sarajevo. S druge strane, povećani su troškovi zbog uvođenja Zakona o minimalcu. Tako da je ova godina puno gora nego prošla. Međutim, vidimo da to nije prioritet ni državnom, ni federalnom, a ni kantonalnom nivou. Mi smo ove godine dobili, tj. dobijamo na osnovu ugovora koji je potpisan prije tri godine s Univerzitetom u Sarajevu, 43,75 posto izračunatih potreba, a osim toga dobili smo i jedan projekt od federalnog Ministarstva nauke i obrazovanja u vrijednosti 270.000 KM i to je sve. Svu razliku, za sada, pokrivano iz vlastitih prihoda. Ove godine nisam siguran kako ćemo, nadam se da ćemo uspjeti.

U pravnom smislu ništa se nije promijenilo. Nama je veliki problem napravilo ono što je trebalo da bude veliko olakšanje, a to je taj potpis ugovora s Univerzitetom u Sarajevu. Kada smo taj ugovor potpisali, svi drugi prihodi koje smo dobijali od raznih nivoa vlasti su ili potpuno ukinuti, ili su definirani tako da ih ne možemo koristiti za plate. Naša posla, rekli bismo. U tom ugovoru s Univerzitetom fino piše da mi ne možemo upravljati s 43,75 posto prihoda. Taj novac dolazi direktno radnicima na račun. Znači, oni dobiju praktično pola plate iz budžeta Kantona Sarajevo, a za drugu polovinu Muzej treba da se snađe i da je isplati.

- To je izrazito pozitivna vijest, tj. ovo je prvi put da se dobacilo tako daleko, da budemo u prijedlogu budžeta. Hoće li se to realizirati ili ne, niko ne može stoprocentno reći ali se iskreno nadamo da hoće. Tek onda će javnost shvatiti koliko je ovaj problem bio besmislen, da smo mi izgubili trideset godina raspravljajući o nekoliko miliona. Bukvalno tako. Budžet Kantona Sarajevo, naprimjer, iznosi gotovo dvije milijarde KM. Budžet Muzeja bi trebao biti tri, četiri ili pet miliona KM. Budžet Narodnog pozorišta je trenutno dvanaest ili trinaest miliona KM i, što se mene tiče, zaista nemam problem s tim, može biti i veći, ali ovdje se decenijama nameće narativ da Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, naprimjer, sam sebi treba da osigura sredstva za normalan rad. Žalosno.

- Zvanični je odgovor da su neke institucije, kao što sam ilustracije radi naveo Narodno pozorište, kantonalna institucija i da mogu imati ovakav budžet. Mi smo, s druge strane, državna institucija, pa se Kanton Sarajevo, u konkretnom slučaju, ne osjeća odgovornim da nas finansira onako kako bi trebao. To je zvanični odgovor. Moj odgovor na to jeste uvijek da se mi nalazimo u Sarajevu, te da, koliko god ozbiljni bili, politički problemi nisu dovoljno jak izgovor za onemogućavanje normalnog, barem minimalnog funkcioniranja. Podsjetit ću sve da radnici Zemaljskog muzeja nisu dobijali plaću pet godina – od 2011. do 2015. godine. Pet godina! To, u političkoj realnosti, nije bio problem Banja Luke, Mostara ili Širokog Brijega, već prvenstveno onih koji zastupaju probosansku politiku. Potonji, politička, kulturna i intelektualna elita, pet godina je prolazila pored Muzeja, praveći se da ne postoji, jednako kao što se danas mnogi od njih prave da ne postoji problem Palestine. Eh, gospodo, i Palestina je naš problem. Itekako je naš problem.

- Bosna i Hercegovina je ovo pitanje morala riješiti bez stranaca i bez OHR-a.

Uz to, ja sam nebrojeno mnogo puta javno rekao da trebamo svi zaboraviti floskulu "sedam institucija kulture od državnog značaja". Odmah! To je vrlo loša floskula! Šta je institucija od značaja za Bosnu i Hercegovinu?! Može biti Zemaljski muzej, a može biti udruženje građana i njihova zbirka od tri predmeta. I ona ima neki značaj. Mi treba da se pobrinemo da Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Umjetnička galerija, Historijski muzej i redom svi drugi funkcioniraju bez smetnji, da imaju dovoljno novca da rade i da postoji nad njima neki nadzor, da se ne ponašaju kao slobodni strijelac. To je poenta, a ne da ih redefiniramo nazivajući ih ovako ili onako. Time se samo otvara prostor da svaki političar, ili stranka, ima "svoje" institucije kulture od značaja. Treba prestati koristiti tu terminologiju. Ako govorimo o Zemaljskom muzeju, govorimo o Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine i tačka.

- Mislim da je poprilično jasno svima da probosanski dio, kako god ga ko nazivao, nije izašao iz dilema 1993. godine. Te godine su te dileme bile vrlo aktuelne i opravdane jer je tada bila situacija takva da se zaista pitamo, primjerice, trebamo li pristati na razmjenu teritorije, na neku vrstu kompromisa, ali one od Dejtona do danas su trebale postati historija. Problem je što ove naše "mudre glave" u Sarajevu i dalje nemaju jasan stav, nemaju platformu koju bi podržale sve stranke, bez obzira na sitne razlike u preferencijama lijevih, desnih ili centralnih stavova. Imate, naravno, takmičenje na političkom nivou za pozicije i sve je to OK. Međutim, treba postojati minimum iza kojeg treba stati i što bi, u konačnici, i građani podržali. Toga očigledno nema.

Imamo zemlju, međunarodno priznatu, u Ujedinjenim nacijama je priznata, a mi se i dalje pitamo da li je imamo i ponašamo se kao da je nemamo. Mi se svega plašimo. Šutnja svih kulturnih, obrazovnih i drugih institucija na ovo što se dešava nama u kontekstu pritisaka oko Sarajevske hagade govori da je jedan čovjek, neki stranac koji obitava u Mostaru, snažniji, jači i opasniji od cijele države. Da je to bilo gdje drugo na svijetu, u Srbiji, u Hrvatskoj, da ne govorim dalje, policija bi mu pokucala na vrata da ga ispita, da vidi o čemu govori i ko mu daje pravo da se miješa u unutrašnje stvari druge zemlje. Očigledno su svi, ne znam, zabavljeni Sarajevo Film Festivalom ili nekim drugim stvarima.

Ja mislim da je najvažnije u svemu ovome da mi, čitava zemlja, stanemo kako iza Zemaljskog muzeja, tako i iza jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini jer mi moramo razumjeti da su oni pod izuzetno velikim pritiskom. I svako poistovjećavanje ove naše akcije s nekakvim antisemitizmom i nečim protiv jevrejskog naroda je vrlo maliciozno i vrlo bezobrazno. Jevrejski narod je dio Bosne i Hercegovine i mi svi treba da stojimo uz njih i da ih podržavamo, na institucionalnom nivou.