Premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić posjetio je Srebrenicu. Dobro je što je Nermin Nikšić otišao u Srebrenicu.

U danima nakon smrti Ratka Mladića, kada se ponovo veliča ratni zločinac i kada su preživjeli i porodice žrtava ponovo izloženi prizorima koji ih vraćaju u najteže dane, posjeta premijera Federacije BiH ima težinu. 

Dobar dio onoga što je Nikšić rekao u Srebrenici teško je osporiti. Posebno kada govori o tome da ljudi koji su se vratili u Srebrenicu i druga povratnička mjesta moraju imati sigurnost, dostojanstvo i podršku institucija.

Ali baš tu se Nikšić trebao sjetiti uloge stranačkog druga i aktuelnog člana Predsjendištva BiH Denisa Bećirovića i Zakona o prebivalištu.  

Kada se već govori o povratnicima, onda se ne može prešutjeti Zakon o prebivalištu.

Ne može se govoriti o tome kako država treba štititi ljude koji su se vratili svojim kućama, a istovremeno zaobići političku odgovornost onih koji su podržali zakon kojim je tim istim ljudima dodatno zakomplikovan život.

Danas član Predsjedništva BiH i jedan od najistaknutijih SDP-ovaca, Bećirović je glasao za Zakon o prebivalištu.

Taj zakon je povratnicima, posebno onima koji su se vratili u Republiku Srpsku, donio dodatne administrativne prepreke. Od prebivališta zavise brojna druga prava, a strožija pravila i mogućnost provjere stvarnog boravka stvorili su probleme ljudima koji su se već jednom morali boriti da se vrate na svoja ognjišta.

Premijer Nikšić govori da povratnici nisu sami, a u njegovoj stranci postoji čovjek koji je svojim glasom podržao zakon zbog kojeg povratnici imaju dodatne probleme.

Glas Bećirovića nije davna politička rola, koja nema veze s današnjicom. Posljedice odluke osjećaju ljudi koji su se vratili i koji se godinama bore da ostanu na svojim adresama i ostvare ono što bi trebalo biti osnovno pravo svakog građanina.

Dosta naših političara danas govori kako povratnike treba zaštititi, kako im treba osigurati dostojan život i kako institucije moraju biti uz njih. Sve to zvuči lijepo. Ali naši političari, svjesno ili nesvjesno, zaboravljaju da su oni ljudi koji imaju efektivnu moć, a ne komentatori stanja. Oni su ti koji ne samo da trebaju, već moraju štititi institucije i interese ljudi u ovoj državi.

Slučaj Denisa Bećirovića upravo je primjer takvog političkog podbačaja. Kada je trebalo stati iza interesa države i ljudi koji su se vratili svojim kućama, Bećirović je glasao za Zakon o prebivalištu i time podržao rješenje koje je položaj povratnika učinilo težim.

Njegov glas možda je najbolji primjer kako političar može govoriti o interesima države i naroda, a kada dođe trenutak da to potvrdi konkretnom odlukom, ipak izabrati vlastiti politički interes.