Bosna i Hercegovina raspolaže s hiljadama skloništa i zaklona, koji bi u slučaju prirodnih nesreća, hemijskih incidenata ili ratnih dejstava trebali služiti za zaštitu stanovništva i materijalnih dobara, ali je upitna njihova funkcionalnost.

Stručnjaci upozoravaju da je riječ o infrastrukturi koja je zapostavljena, a da prevencija i sistemsko održavanje gotovo i ne postoje.

Zakonom o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara Federacije BiH te Uredbom Vlade FBiH o mjerilima, kriterijima i načinu izgradnje skloništa, regulisana su pitanja zaštite ljudi i materijalnih dobara od zračnih, raketnih, topovskih i drugih napada, kao i upotreba radioaktivnih hemijskih i bioloških sredstava, odnosno nastanka opasnosti od tih sredstava usljed tehničko - tehnoloških nesreća.

- Prema podacima Federalne uprava civilne zaštite, na području Federacije BiH se nalazi 160 skloništa osnovne i 16.060 skloništa dopunske zaštite. Od navedenog broja skloništa osnovne zaštite, dva su tehnički ispravna, odnosno ispunjavaju uvjete za zaštitu ljudi od zračnog nadpritiska, požara i kontaminacije - kazali su iz FUCZ.  

Raspodjela skloništa u Federaciji pokazuje značajnu neravnomjernost. Najviše ih ima Tuzlanski kanton – čak 6.837, dok Unsko-sanski raspolaže sa svega 23.

Kanton Sarajevo ima 1.108 skloništa, Zeničko-dobojski 1.003, Srednjobosanski 1.204, Hercegovačko-neretvanski 2.606, Posavski 258, a Kanton 10 otprilike 494. 

Veliki dio skloništa građen je u vrijeme bivše Jugoslavije, a mnoga od njih su djelomično zapuštena ili prenamijenjena za druge svrhe – skladišta, garaže ili ugostiteljske prostore.

U entitetu RS, javna skloništa su u nadležnosti jedinica lokalne samouprave koje vode evidenciju, planiraju gradnju i odlučuju o privremenom korištenju objekata. 

Skloništa se mogu davati na korištenje građanima, privrednim društvima i drugim pravnim licima u skladu s propisima o zakupu poslovnih prostorija pod određenim uvjetima koji podrazumijevaju: da se ne vrši adaptacija koja utječe na promjenu njihove osnovne namjene, da se ne narušavaju higijensko-tehnički uvjeti javnih skloništa, da se u skloništu ne čuvaju radioaktivne materije opasne po život i zdravlje ljudi i životnu sredinu, da se u slučaju potrebe moraju odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, isprazniti i osposobiti za zaštitu.

Iz Uprave civilne zaštite RS-a su kazali da je većina skloništa zapuštena, s neispravnim električnim i ventilacionim instalacijama, te da je upitna njihova osnovna namjena.

Kontaktirali smo i Civilnu zaštitu Federacije BiH, te ih pitali gdje se uopće skloniti ukoliko dođe do neke katastrofe.

- Javna skloništa grade se kao posebni objekti za sklanjanje ljudi i grade se u gradovima i drugim većim mjestima, odnosno mjestima gdje se stalno okuplja veći broj ljudi (autobusni, željeznički kolodvor, sportski centri i sl.), koja kao investitor izgrađuju kantoni i općine.

Zakonom je definisana obaveza izgradnje zaklona koje grade građani i pravne osobe za zaštitu od ruševina i oni  služe za sklanjanje pojedinaca ili manjeg broja osoba i imaju privremeni značaj i mogu zaštiti ljude samo od rušenja objekta.

Pored navedenog Priručnik za zaštitu od učestalih tipova prirodnih nesreća sadrži Priručnik za zaštitu od: poplava, požara, zemljotresa, klizišta, industrijskih nesreća i obilnih snježnih padalina i lavina.

Priručnici su izrađeni od strane Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) u suradnji s Federalnom upravom civilne zaštite Federacije BiH, Agencijom za vodno područje rijeke Save, Agencijom za vodno područje Jadranskog mora, Federalnim ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Federacije BiH, Federalnim ministarstvom okoliša i turizma Federacije BiH, Federalnim zavodom za geologiju Federacije BiH i Kantonalnom upravom civilne zaštite Kantona Sarajevo uz podršku češkog eksperta za odgovor na katastrofe - saopćili su za Faktor iz Civilne zaštite Federacije BiH.

Napominju da Priručnici osim pomoć nadležnim pri odgovoru na katastrofe (ali nikako zamjena za zakonske propise koje svi moraju provoditi) sadrže i poglavlje pod nazivom "Šta raditi prije i u  tijeku trajanja, te nakon nesreće – vodič za građane" za sve navedene nesreće. Navedeni priručnik je dostupan na službenoj stranici Federalne uprave civilne zaštite.

Dodaju da odgovornost za skloništa snose isključivo kantoni, gradovi i općine:

-  Kantoni i općine ili gradovi donose svoje dugoročne programe i godišnje planove izgradnje i održavanja javnih skloništa i zaklona, odnosno prilagodbe drugih zaštitnih objekata za sklanjanje na svom području.

Dakle, kantoni trebaju donijeti dugoročni program izgradnje i održavanja javnih skloništa i zaklona (dokument kojim se na temelju utvrđenih potreba programira izgradnja na duže razdoblje, najmanje pet godina), te godišnji plan i program izgradnje i održavanja javnih skloništa i zaklona (dokument kojim se na temelju programa određuje redoslijedu izgradnji javnih skloništa, odnosno broj, lokacija izgradnje skloništa tijekom godine, kao i održavanje drugih zaštitnih objekata).

Zatim općine ili gradovi trebaju programom i planom obuhvatiti objekte u kojima će obavljati prilagodbu podrumskih i drugih prostorija za skloništa, i ovi dokumenti temelje se na procjenama potreba općine ili grada za zaštitnim objektima - saopćili su za Faktor  iz Civilne zaštite Federacije BiH

O ovoj temi razgovarali smo sa profesorom Zlatanom Bajramovićem koji predaje predmet Civilna zaštita na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i Fakultetu za kriminalistiku i  kriminologiju u Sarajevu.

Prema njegovim riječima nije moguće odrediti tačaj broj skloništa, pogotovo zato što većina njih nije u funkciji.

Ono što znamo jeste da su u vrijeme bivše Jugostavije skloništa pravljena u većim  gradskim sredinama.

Kako kaže naš sagovornik, ako uzmemo u obzir brojku od 16.000 skloništa, tu se radi o različitim skloništim s različitim namjenama. U toj brojci su i ona skloništa koja su građena da bi zaštitila od nuklearnog djelovanja, neka da bi zaštitila od djelovaja bojnim otrovima ili biohemijskim oružjem, dakle nije isti stepen zaštićenosti svih skloništa, niti je njihova funkcija ista. Nekad prije su građena namjenski za preduzeća, a nekada za građane. To je sve ostavština iz bivšeg sistema.

Na naše pitanje da li su ta skloništa ravnomjerno raspoređena, da nisu smještena samo u veće gradove poput Sarajeva, Tuzle, Banje Luke, naš sagovornik odgovara da ih ima i u drugim, manjim gradovima.

- Ali prvenstveno je ključ za izgradnju tih skloništa bio brojnost, da se može veći broj ljudi skloniti. Tako da je, recimo, logično da Sarajevo kao veliki grad ima veći broj skloništa, nego u nekim manjim mjestima.

Veći je broj skloništa u Tuzli, nego, recimo u Banovićima ili Kaknju. Uzimao se u obzir i broj stanovnika, pa onda i kolike su potrebe stanovnika za sklanjanje.

Vjerujem da u Bugojnu ima neko sklonište, s obzirom na to da je Bugojno bilo jedno od vojnih centara, pa su gradili za potrebe JNA. Svaki od tih objekata koji su građeni namjenski kao naprimjer Titova vila, bila je sigurno mjesto za sklanjanje, bilo Tita i njegovog rukovodstva ili samih stanovnika. Ali najjači i najbolji objekat je Titov bunker u Konjicu. On je služio za sklanjanje Tita ako dođe do nuklearnog napada, zajedno sa nekoliko stotina drugih koji su bili u rukovodstvu Komunističke partije Jugoslavije – zaključuje profesor Bajramović.

U slučaju neke krize ili katastrofe, pojašnjava profesor Bajramović, najveći problem jeste što se apsolutno ne izvodi edukacija stanovništva da to bude organizirano. Svako na svoj način improvizira to sklanjanje.

Ljudi prepoznaju neke objekte u svojoj okolini kao potencijale u koje bi se oni mogli skloniti. Međutim, mislim da je potrebno uvesti jednu određenu edukaciju, ako ne edukaciju, onda makar obavijesti, da se građanima te općine kaže u slučaju potencijalne opasnosti, to su objekti u koje se možete skloniti.

Tu može Civilna zaštita jako puno da uradi. Da pripremi određene sadržaje ili brošure, da li u elektronskoj formi, da li u printanoj formi, ali koje će biti uputstva  građanima.

U slučaju krize, neko će reći "e ima tamo na stranici Civilne zaštite pa otiđi i pogledaj."

Ljudi će makar tad iz potrebe pogledati i početi da rade u skladu sa uputstvima koja imaju. Bilo bi zgodno da ta uputstva budu u elektronskoj formi kako bi bila dostupna na mobilnim telefonima bilo kojem građaninu.

Ako ništa, osnovci i srednjoškolci, čim dobiju informaciju da to postoji, oni će puno brže on ovih starijih odreagovati, otići na stranicu i biti u prilici da to nekome prenesu.

Na naše pitanje, postoji li mogućnost da se nova skloništa izgrade, ili eventualno stara rekonstruišu, s obzirom na to da svakodnevno niču zgrade i tržni centri, sa nekoliko podzemnih etaža, profesor Bajramović kaže da postoji obaveza da se grade objekti za sklanjanje.

- Međutim, većina novogradnje i nije riješena na način da u neposrednoj blizini imaju objekte za sklanjanje. Međutim, mogu se postojeća skloništa ponovo obnoviti da budu u funkciji ili neki od objekta što se zove neperspektivna vojna imovina, recimo dio kasarne, magacina, skladišta – kaže profesor.

Jako je bitno, kaže profesor Bajramović, da u slučaju krize ili neke katastrofe, imamo dovoljno važnih namirnica u kući.

-  Obično ta lista kreće s nekim osnovnim lijekovima, neka mini kućna apoteka, naravno uz te lijekove idu sredstva za prvu pomoć, alkohol, makaze, sredstva za dezinfekciju, sterilna gaza, flasteri. Uz to ide neka vrsta tople odjeće i obuće jer boravak u skloništima ili izlazak iz doma, podrazumijeva da će vam trebati neka topla odjeća, čak i neko ćebe. Ne bi bilo loše imati neke stolice na rasklapanje, ležaljke na rasklapanje. To su otprilike stvari koje se mogu u tom trenutku nositi. Ljudi imaju običaj nositi i lične dokumente, ali to zavisi kakva je prijetnja u pitanju – kaže profsor.

Kada je u pitanju hrana, tu obavezno moramo ponijeti konzerviranu hranu i hranu koja može dugo trajati.

- Nekad su postojale čak i robne rezerve i unutar robnih rezervi su se držali određeni artikli, naročito konzervirana hrana, zatim zalihe brašna, ulja, šećera, soli, bibera, čak i nekih začina koji mogu dugo trajati. Jako je bitna tjestenina, koja može dugo da drži, određeni zapakovani sirevi da mogu što duže da izdrže, u nekim vakuum pakovanjima i tako. Dakle, sve ono što smo dobijali u ratu, u humanitarnoj pomoći – zaključuje naš sagovornik.