"Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja..."

Tako je pisao Dario Džamonja - ogoljeno i iskreno. Pišući o vlastitim umiranjima, precizno je opisao život rastrgan između gradova, ratova, porodice, tuge i neugasive ljubavi prema Sarajevu.

Dario Džamonja umro je treći put i otišao u vječnost 15. oktobra 2001. godine, u Sarajevu. Njegovi prijatelji reći će da je "ispisivao Sarajevo", stvarajući književnost iz svakodnevnice - iz tame, siromaštva, nostalgije i duhovite iskrenosti.

Rođen 1955. godine u Sarajevu, Džamonja, poznat i kao Daco, živio je život pun tragedija i siromaštva, ali bogat literarnom istinom. Nikada nije završio srednju školu, rano je počeo konzumirati alkohol, a porodične tragedije - samoubistva oca i strica, razvod roditelja - obilježile su njegovo djetinjstvo provedeno u jednosobnom stanu u ulici Jezero.

Rat ga je 1993. odveo u Ameriku, gdje se nikada nije osjećao svojim. Iako je tamo pronašao fizičku sigurnost, Sarajevo mu je nedostajalo do bola. Vratio se 1998, ranjen, i pisanjem pokušao preživjeti. Njegova djela, poput "Priče iz moje ulice", "Pisma iz ludnice" i brojne kolumne, svjedoče o životu jednog običnog čovjeka - ranjivog, iskrenog i do kraja posvećenog istini.

Pisao je za Slobodnu Bosnu, Oslobođenje, Lica, a živio je od skromnih honorara. U njegovim tekstovima ljudi su prepoznavali sebe, ali su o tome, kako kažu, naglas šutjeli. Pišući o samoći, mamurlucima, svom "psećem" stanu, o djedu, Sarajevu i izgubljenom vremenu, Džamonja je ispisao ne samo grad, već i generaciju.

Umro je tiho, bez pompe, ali kao pisac. A istinski pisci, govorio je Ismail Kadare, "vraćaju se s puta iz svijeta nepoznatog ostalima". Dario Džamonja se vratio. I ostao. U pričama. U Sarajevu. U nama.