U Večićima kod Kotor-Varoši danas je održan centralni program obilježavanja zločina počinjenih nad Bošnjacima ovog kraja.
Memorijalnim i vjerskim programom je odana počast nevinim žrtvama, a učesnici su podsjetili na važnost čuvanja sjećanja i prenošenja istine.
v2-intext-01
Nakon dočeka učesnika Marša mira Karaula – Večići, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kotor-Varoš Samir ef. Delić je istakao da je današnji skup podsjetnik na počinjeni zločin, ali i pokušaje da se izbriše istina o njemu.
– Mi ne širimo mržnju, mi čuvamo sjećanje. Govorimo u ime onih koji više ne mogu govoriti i u ime onih koji još uvijek čekaju. Ovo mjesto nije samo mjesto bola, ono je i simbol opstanka, otpora i vjere da zlo ne može pobijediti dobro i da laž ne može pobijediti istinu – poručio je glavni imam.
v2-out-of-page
Namjera je bila da Bošnjaci više ne žive ovdje
Ratni zločini u Kotor-Varoši okarakterisani su kao genocid i to pred sudovima u Njemačkoj, ono što je ovdje počinjeno bilo je svojevrsna najava izvršenog genocida 1995. godine u Srebrenici.
– Možemo da poistovjetimo istu namjeru koja je bila u Višegradu, Srebrenici, Zvorniku, Prijedoru i ovdje u Kotor-Varoši. Namjera je bila da Bošnjaci više ne žive na ovim prostorima.
Zbog toga je važno da se živim primjerom, dolaskom na ova mjesta, sjećamo, prenosimo našim budućim generacijama da se nikada ne zaboravi i preventivno utičemo da se nikome ne ponovi ono što je počinjeno nad Bošnjacima na ovim prostorima – istakao je potpredsjednik entiteta RS Ćamil Duraković.
Planirani dio obilježavanja godišnjice je i obilazak lokaliteta Grabovica, koje je zabranjeno, prema rješenju Policijske stanice Kotor Varoš od 30. oktobra.
Zabrana je objašnjenja navodnom brigom o sigurnosnim razlozima, a komentirajući takav postupak, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Nerin Dizdar je upozorio da najveća prijetnja sigurnosti jednog društva nije sjećanje, nego zabrana sjećanja.
– Prijetnja je zaborav, a ne čuvanje uspomene. Ja znam šta sam rekao svojoj djeci gdje dolazim, u jedno herojsko mjesto koje se mjesecima opiralo agresiji. Da dolazim odati počast, ne samo 161 žrtvi Grabovice, nego i blizu 500 žrtava Kotor-Varoši. Ali me zanima šta su oni koji su pokušali zabraniti obilježavanje sjećanja rekli svojoj djeci. Kako oni objašnjavaju to što pokušavaju staviti embargo na pamćenje – naglasio je ministar Dizdar.
Istina ne može biti ušutkana
S ovakvih okupljanja se šalje poruka da se, uprkos kreiranju takvog narativa, zločin nikada ne smije predstaviti slavom.
Na to je upozorio i Selvedin Botić, mještanin, nad čijim je članovima porodice i rodbine počinjen zločin.
– Grabovica je istina koja ne može biti ušutkana. To mjesto nije samo rana našeg sjećanja, ono je zavjet da nikada više nikome ne dopustimo da zločin postane slava, a žrtva zaborav. Sve dok dišemo, Grabovica će govoriti o istini, pravdi i neuništivom dostojanstvu onih koji su nevino ubijeni – poručio je Botić.
Okupljeni su još jednom potvrdili odlučnost da istina i pravda moraju ostati ono na čemu će se insistirati te da je uspomena na nevine žrtve trajna obaveza svih generacija.
Podsjećamo, posljednja presuda za zločine u ovom gradu izrečena je 25. juna 2024. godine, kada su Duško Vujičić i Duško Maksimović pravosnažno osuđeni u Sudu BiH na ukupno sedam i po godina zatvora za zločine počinjene tokom 1992. na području Kotor-Varoši.
Savo Tepić i Ilija Kurušić u ovom predmetu oslobođeni su optužbi.
U haškim presudama utvrđeno je da su srpske vojne snage početkom novembra 1992. godine u šumi zarobile grupu od 200 ljudi, koji su sprovedeni u školu u Grabovici. Tu su razdvojeni muškarci od otprilike 50 žena i djece, koji su poslani konvojima.
U presudi Radoslavu Brđaninu, osuđenom na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti u BiH, navodi se da se "još ni danas ne zna šta se desilo s muškarcima koji su ostali u školi u Grabovici" i da se Pretresno vijeće uvjerilo da su svi ubijeni, iako nije pronađeno nijedno tijelo.
Osim ubistava blizu 150 ljudi, haškim presudama su konstatovani i drugi zločini u Kotor-Varoši, odnosno ubistva u samom gradu i kod bolnice, zatim u Vrbanjcima, Hanifićima i Čirkićima, zatočavanje civila i njihovo raseljavanje te granatiranje naselja.