U mostarskoj ulici Adema Buća, na broju 23, svečana je atmosfera.

Pred malom radnjom, ukrašenom balonima u bojama palestinske zastave, okupljeni su brojni građani. Žene u tradicionalnim palestinskim kefijama dočekuju goste, dok brojne Mostarke donose cvijeće kao znak podrške i dobrodošlice.

Presijecanjem vrpce, u radosti i uz aplauze, "Palestinska kuća" - mala prodavnica u naselju Cernica, gdje Mostarci mogu probati slatka i slana palestinska peciva.

Tih nekoliko kvadrata radnje donijeli su neizmjernu radost vlasnici Samiri El-Barawy Rajab i njenoj porodici. Pokretanje ovog malog biznisa možda je i najradosniji trenutak otkako je s porodicom evakuisana iz Gaze krajem 2023. godine.

Njen životni put svojevrsna je priča o sudbini dvije zemlje. Samirin otac Samir El-Barawy 80-ih godina došao je u Sarajevo na studije, gdje je upoznao suprugu Sutku Selimović iz Bihaća.

Početkom rata i agresije u Bosni i Hercegovini mladi bračni par odlučuje napustiti zemlju, a utočište pronalaze u Samirovoj rodnoj Gazi. Tri decenije kasnije, nakon što je njihov dom u Palestini uništen u izraelskim napadima, porodica se ponovo našla na putu izbjeglištva. Vraćaju se u Bosnu i Hercegovinu.

Evakuisani zahvaljujući naporima Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, prebačeni u Sarajevo, potom smješteni u Izbjeglički centar "Salakovac", nadomak Mostara.

Ovog proljeća Samira je odlučila otvoriti prodavnicu peciva. Zahvaljujući podršci humanitarne organizacije Pomozi.ba, za njenu porodicu kupljena je kuća u Mostaru, a uz pomoć UNHCR-a i CRS-a opremljen je prostor iz kojeg se sad širi miris svježe pečenih kifli, hljeba i palestinskih kolača.

U pauzi posluživanja gostiju, dok miris kolača osvaja mostarsku ulicu, iz radnje izlazi Samira, pozdravlja ekipu Anadolije i zahvaljuje što smo došli na otvorenje "Palestinske kuće".

- Mi smo puno sretni danas. Eto, vidiš, koliko je kod nas naroda došlo - kaže na solidnom bosanskom jeziku, vidno radosna zbog novog početka porodice El-Barawy.

- Ovo je dan kada ja osjetim da sam tu, da sam kao Bosanka. Otvorila sam radnju. Ne znam kako to da kažem. Ovaj dan je za mene rahat. Ja osjetim, moja psihologija je dobra. Hoću da živim ovdje u Bosni.

Predstavljajući "Palestinsku kuću", objašnjava kako prave domaća peciva omiljena u Bosni, ali isto tako i slatka, koja su uobičajena kod Palestinaca.

- Napravili smo ono što bosanski ljudi vole, peciva, kifle, hljeb... A, napravili smo i ono što mi (Palestinci) volimo, naše kolače, pa da narod ovdje proba. Imamo kolače sa mrkvom, hurmom, džemom - kaže Samira.

Zahvalna je građanima Mostara i BiH na podršci.

- Oni su najbolji - kaže Samira.

- Ja osjećam tako da i mi imamo dva doma, imamo Bosnu i Gazu. I mi se ovdje nijedan dan nismo osjećali da smo izbjeglice. Mi živimo normalan život, baš kao što bosanski narod živi ovdje.

Želja joj je da jednog dana postane državljanka Bosne i Hercegovine. Iako je radosna zbog pokretanja radnje, ta radost ipak nije potpuna. Misli su joj, dodaje, uz muža i rodbinu u Gazi.

- Teško je, izgubili smo mnogo svojih. Moj muž i rođaci su još tamo. Mnoge rođake smo izgubili. Djeca su ostala bez roditelja, žene bez muževa. Svaki dan gledamo to na televiziji, moramo raditi da bismo im mogli poslati pomoć - dodaje Samira.

Zahvalna građanima BiH i Mostara na podršci, dodaje kako je stekla mnogo prijatelja u BiH koji su od prvog dana uz nju, "ja za njih nisam Palestinka koja je pobjegla od rata, već njihova prijateljica, njihova sestra".

Otac Samir El-Barawy zahvalan je na podršci od prvog dana dolaska u Bosnu i Hercegovinu.

- Bosanci su nam dali nov život. Mi smo nakon 40 dana rata morali napustiti (Gazu) kada su uništeni naši domovi, po treći put. Bosanci nisu dali da mi budemo sami. Nisu. Od prvog dana, kako smo mi došli na aerodrom "Sarajevo", ljudi daju sve od sebe da nam pomognu - kaže otac El-Barawy.

Ne žele nikakvu sadaku, zbog toga je porodica pokreula ovaj posao, da rade i zarađuju.

Na pitanje kako komentariše to da palestinski narod još uvijek prolazi kroz pakao, El-Barawy odgovara kako je sretan što njegova porodica započinje novo poglavlje, "ali moj mozak je tamo (u Gazi), jer moj narod gine".

- Kada gledaš, ljudi bez vode, bez hrane, žene trče, po ulicama mrtvi su na sve strane. To nije jednostavno. To nije nikako jednostavno - kaže El-Barawy i dodaje:

- Svi ćemo biti pitani za ono što se dešava u Gazi. To je katastrofalno. Ako Izraelci nastave da bombarduju Gazu, do danas ima 150.000 šehida, ali bit će preko milion. Svijet nam ne pomaže nikako. Mi ne tražimo ništa od ovog svijeta, tražimo da pijemo vodu, da hranimo našu djecu, mlijeko, da previjemo naše ranjene. Ranjeni umiru na ulicama. Zaustavite ovaj ludi rat. Ovo je jedan bezobrazan rat.

Projekat su kroz opremanje prostora i nabavke potrebne opreme financijski podržali UNHCR i CRS, s ciljem osnaživanja izbjegličkih porodica i njihove integracije u lokalnu zajednicu.

- Upravo takve aktivnosti i projekte volimo podržavati kako bi se pokazalo da izbjeglice ne donose sa sobom samo prtljagu, svoje probleme i traume, nego mogu svojim vještinama i iskustvima doprinijeti novoj zajednici na svoju dobrobit, ali i na dobrobit nove zajednice - rekao je Neven Crvenković, glasnogovornik UNHCR-a.

Mostarskom ulicom isprepleli su se mirisi svježe pečenih peciva i sjećanja na domovinu, radost zbog novog početka i tuga za Gazom koja i dalje krvari. Za Samiru i njenog oca, jedno je jasno: Bosna i Mostar su im otvorili vrata, a oni žele uzvratiti zahvalnost - kroz rad, osmijeh i ukusna palestinska peciva.